Nekoliko dana nakon što je u krugu obitelji i prijatelja proslavio 40. rođendan, Andro Bušlje u rodnom Dubrovniku – nedaleko bazenu u Gružu - otvoreno je i bez zadrške govorio za Sport Klub.

Danas igrač VK Juga, a godinama jedan od zaštitnih znakova hrvatskog vaterpola, osvrnuo se na bogatu karijeru te naravno na Europsko prvenstvo koje se uskoro igra u Beogradu.

Bušlje je ime koje stoji uz najveće uspjehe hrvatskog vaterpola. Svjetski je rekorder i jedini igrač u povijesti sa sedam uzastopnih medalja na Svjetskim prvenstvima. U karijeri je ukupno osam puta nastupio na SP-u, svaki put igrao polufinale, a čak sedam puta penjao se na postolje. Još od svoje 20. godine bio je standardni član seniorske reprezentacije.

POVEZANO

KVIZ O VATERPOLU / Barakude na Europskim prvenstvima

Vaterpolo

9:24 0

Vaterpolo

9:24 0

Tucak objavio popis 15 igrača za Europsko prvenstvo u Beogradu

Vaterpolo

5. sij 2026 0

Vaterpolo

5. sij 2026 0

Ukupno je s reprezentacijom osvojio 22 seniorske medalje, bio je olimpijski pobjednik u Londonu 2012. i doprvak u Riju 2016., dok je bronca sa SP-a u Gwangjuu 2019. njegova posljednja reprezentativna medalja. Iako se sa svojih četvrtih Olimpijskih igara u Tokiju nije vratio s odličjem, iza Andra Bušljea, jednog od najboljih svjetskih braniča posljednjih petnaestak godina, ostao je neizbrisiv trag.

Andro, što iskreno očekujete od Hrvatske na Europskom prvenstvu, s obzirom na skupinu u kojoj su još Slovenija, Gruzija i Grčka?

Očekujem, sigurno kao i na svakom natjecanju, da će se Hrvatska u Beogradu boriti za medalju. Naravno, to nije lako jer je puno reprezentacija konkurentno, ali ja sam siguran u našu reprezentaciju, u naše momke i u stručni stožer. Oni su to pokazali zadnjih nekoliko godina, stalno su u vrhu i vjerujem da opet mogu doći daleko.

Na poziciji centra su Vrlić i Lončar. Uvijek smo nekako imali jako dobre centre i kada pogledate cijelu reprezentaciju, dobro je to izbornik Tucak posložio. On je dugo s tim momcima i to se vidi.

Ima li ova generacija neku slabu točku, s obzirom na to da se dosta velikih imena oprostilo posljednjih godina? Mnogi ističu golmana Marka Bijača kao ključnog čovjeka i možda najboljeg na svijetu na toj poziciji.

Da, slažem se za Bijača. No, iskreno mislim da svaka reprezentacija ima neku slabu točku, pa tako i naša, ali o tome nećemo, ha, ha. Stvarno smo iskusna i dobra reprezentacija, dugo su godina momci zajedno. Tucak je s njima još od nekoliko mjeseci nakon Londona, nakon što je Rudić završio tu 2012. sa zlatom. Tako je Tucak postao najdugovječniji izbornik i to je potvrdio rezultatima – sigurno ne bi toliko godina bio na kormilu da ih nema.

Pogotovo zadnjih nekoliko godina, jer gotovo na svakom velikom natjecanju Hrvatska se bori za medalju. Naravno, uvijek ima nekih kikseva, ali to je normalno u sportu.

U europskom vaterpolu konkurencija je ogromna. Imamo dva odlična centra, sigurnost na dva metra, što je velika prednost u napadu i otvara prostor vanjskoj liniji. U današnjem vaterpolu moraš znati povući, sve je drugačije zbog novih pravila i kraćeg terena, ali sigurno ima više pozitivnih nego negativnih stvari.

Vi ste cijelu karijeru igrali na poziciji beka, koja je tradicionalno izuzetno važna u obrani. Kako stojimo na toj poziciji danas?

Tu smo dobro pokriveni s igračima koje imamo, ali po mom viđenju i u ovom modernom vaterpolu, uz nova pravila, igra beka je malo izgubila na važnosti. Danas praktički svatko može ući na dva metra i svatko može igrati beka. Nije to više kao prije.

U moje vrijeme, dok sam bio u najboljim godinama, bek i centar bili su dvije najvažnije karike oko kojih se sve odlučivalo. Danas je to palo u drugi plan i više se daje prednost napadačima. Razlog je jasan – ljudi koji odlučuju žele utakmice s više golova.

OK, igra se radi golova, ali meni osobno, kad pada 25 ili 30 golova po utakmici, to nije onaj vaterpolo kakav sam učio od malih nogu i kakav sam igrao veći dio karijere. Ali dobro, svi se moramo priviknuti na nova pravila.

Na posljednja dva Europska prvenstva Hrvatska je igrala finale, a u Splitu je osvojila i zlato. Ipak, još se pamti poraz od Španjolske golom Granadosa. Je li teže osvojiti medalju na EP-u nego na SP-u?

Tako se često govori jer je u Europi stvarno ogromna konkurencija. Naravno, ima kvalitetnog vaterpola i izvan Europe, ali najveća koncentracija vrhunskih reprezentacija je upravo ovdje. Na Europskom prvenstvu igraju i reprezentacije koje se zbog kvota ne mogu kvalificirati na Olimpijske igre ili svjetsko prvenstvo, pa je konkurencija još jača.

Mi smo na zadnja dva EP-a pokazali da pripadamo samom vrhu, pogotovo u Splitu gdje smo osvojili zlato i dominirali kroz cijeli turnir. I na posljednjem EP-u u Zagrebu i Dubrovniku igrali smo finale i, nažalost, izgubili od Španjolske golom Granadosa o kojem će se dugo pričati – gol za svaku špicu. No, mjesec dana kasnije u Dohi osvojili smo svjetsko zlato. Tako je to u sportu, nekad ti se uzme, a nekad vrati.

U karijeri ste osvojili olimpijsko, svjetsko i europsko zlato, kao i naslov klupskog prvaka Europe. Kako danas gledate na svoju karijeru?

Karijerom sam prezadovoljan. Ne mogu reći da nešto žalim. Je li moglo bolje? Sigurno da je, jer sam se s nekih natjecanja vraćao razočaran i znali smo ostati bez medalje, ali to je sport.

Kad sve stavim na vagu, stvarno sam prezadovoljan, pogotovo osvojenim zlatima. Kad se počneš baviti sportom, boriš se za zlato, ali uvijek sam govorio da je svaka medalja s velikog natjecanja uspjeh – zlatna, srebrna ili brončana. Važno je da je medalja, jer znači da sav trud i pripreme nisu bili uzalud.

Od svih medalja, najdraže mi je olimpijsko zlato iz Londona 2012. San je svakog sportaša igrati na Olimpijskim igrama, a kamoli osvojiti zlato.

Jedan od najtežih poraza bio je onaj na Olimpijskim igrama u Tokiju?

Da, to je bio kraj jednog četverogodišnjeg ciklusa. Sve smo podredili tim Igrama i mi stariji smo se posebno pripremali jer smo vjerovali da nam Tokio može biti kruna karijere. Vjerovali smo u medalju, ali izgubili smo od Mađarske u četvrtfinalu.

To mi je bilo posljednje natjecanje s reprezentacijom i vratio sam se kući razočaran, s gorkim okusom u ustima.

Ipak, Tokio vam je ostao u posebnom sjećanju jer ste na zatvaranju nosili hrvatsku zastavu?

To je bila velika čast. Odabir je pao na mene jer smo ostali do kraja turnira iako smo poraženi… Iskreno, tada nisam bio potpuno svjestan koliko je to veliko priznanje, a možda ni danas nisam. No, nositi hrvatsku zastavu na Olimpijskim igrama ogroman je ponos.

Vratimo se na početke. Kao dječak bili ste talentirani plivač, ali u Dubrovniku je vaterpolo ipak broj jedan?

U Dubrovniku je to uvijek bilo tako, a velikim dijelom je i danas. Nogomet, nažalost, nije na razini kakvu bi svi htjeli, iako sva djeca sanjaju da budu novi Messi, Ronaldo, Modrić ili Perišić.

Ja sam od sedme do gotovo četrnaeste godine trenirao plivanje, punih šest i pol godina. Bio sam dosta uspješan, posebno u prsnom i mješovitom stilu. Oduvijek se znalo koliko je plivanje važno za vaterpolo, jer je to baza svega.

Niste lako donijeli odluku o prelasku u vaterpolo?

Da, svi iz mog društva s plivanja prešli su na vaterpolo prije mene. Ja sam odlučio ostati još jednu godinu u plivanju koje sam jako volio i tek s 14 godina prešao u vaterpolo, gdje sam, evo, i danas.

Jeste li imali vaterpolske uzore u tim počecima?

Grad je tada živio za vaterpolo, tribine u Gružu bile su pune. Sjećam se ludila 2001. godine kada je Jug postao prvak Europe protiv Olympiakosa. Gledali smo to kao klinci i sanjali da ćemo jednog dana biti dio nečega takvog.

Moj prvi veliki uzor bio je Ivi Ivaniš, koji je igrao na mojoj poziciji. Nažalost, poginuo je u ronilačkoj nesreći sa samo 27 godina. Nisam dugo igrao s njim, ali svaku minutu sam koristio da učim. I igrom slučaja, nakon te tragedije, dobio sam njegovo mjesto i njegov broj na kapici, koji sam nosio cijelu karijeru, a to mi jako puno znači.

Pred kraj karijere vratili ste se u Jug i danas ste uzor mlađim igračima. Kako gledate na taj krug koji se zatvorio?

Mogu reći da sam jako zadovoljan i ne bih ništa mijenjao. Jug je institucija, a za mene, klinca iz Komolca, povratak u klub u kojem sam odrastao poseban je osjećaj.

S Jugom sam s 20 godina osvojio naslov prvaka Europe protiv moćnog Pro Recca, a u deset godina devet puta zaredom bili smo prvaci Hrvatske.

Igrao sam potom u Posillipu, Olympiakosu s kojim sam bio prvak Europe, tatim Pro Reccu, Mladosti te nakon toga opet u Olympiakosu… Od deset sezona u inozemstvu, čak sedam sam proveo u Olympiakosu i mogu reći da mi je Pirej drugi dom. Navijači su tamo posebna priča i često su nam bili pravi vjetar u leđa.

Danas sportaši traju duže nego ikad. Razmišljate li o mirovini?

Svi govore o godinama, ja znam da imam 40, ali dok se osjećam dobro i dok me klubovi zovu, ne vidim razlog zašto bih prestao. Naravno da to više nije razina od prije deset godina, ali ako te netko zove i vjeruje u tebe, znači da još možeš dati.

Idem iz godine u godinu, pa ćemo vidjeti. Možda još jedna, možda dvije sezone. Dok god mogu i dok sam zadovoljan svojom igrom, igrat ću.

Moram reći i da, hvala Bogu, nisam imao teških ozljeda. Uz genetiku, to je tajna moje dugovječnosti, kao i činjenica da se posljednjih godina ne igram u hrvatskoj reprezentaciji pa imam slobodna ljeta i mogu se kvalitetno odmoriti s obitelji.

Jesu li i vaša djeca krenula sportskim putem?

Zasad jesu. Kći Andrea ima 12 godina i trenira odbojku, jako je voli. Sin Petar ima osam godina, trenira plivanje, ali nogomet mu je sve. Možeš mu reći da preskoči plivanje i to mu je u redu, ali ako mu kažeš da ne ide na nogomet, e onda nastaju problemi, ha, ha.

Još je mali, pustit ću ga da se bavi sportom koji voli, a on sanja da postane nogometni golman. Meni je najvažnije da su mi djeca prošla školu plivanja, da budu sigurna u moru, a ja miran.